Svet je sa iznenađujućom lakoćom apsorbovao gubitak preko milijardu barela zaliha nafte od početka rata u Iranu, ali, sa dugoročnim mirom koji je nedostižan i rezervama koje su sada iscrpljene, i dalje se suočava sa rizikom od budućih skokova cena. Teheransko zatvaranje Ormuskog moreuza kao odgovor na napade SAD i Izraela pokrenute 28. februara podstaklo je strahove od katastrofalne globalne energetske krize.
Četvoromesečni sukob koji je usledio zaista je stvorio najveći poremećaj u snabdevanju energijom u istoriji, prema podacima Međunarodne agencije za energiju. U najgorem slučaju, gubitak zaliha bio je 14 miliona barela dnevno.
Ali brige da će Aziji i Evropi ponestati benzina, dizela ili mlaznog goriva nikada se nisu ostvarile. I nakon što su dostigle vrhunac od oko 126 dolara po barelu u aprilu – i dalje oko 20 dolara ispod rekorda iz 2008. – referentne cene nafte marke Brent sada su niže nego što su bile kada je sukob počeo.
„Ovo sugeriše da su trgovci poremećaj smatrali ozbiljnim, ali upravljivim, što odražava poverenje u današnje otpornije energetske i ekonomske sisteme“, rekao je Džon Bafs, viši ekonomista u Svetskoj banci.
Od naftne krize 1970-ih, podaci Svetske banke pokazuju da je intenzitet nafte – mera uloge koju nafta igra u ekonomskoj aktivnosti – opao za više od polovine u većini razvijenih ekonomija i za oko 20% u zemljama u razvoju.
Međutim, pored tog strukturnog pomeranja, tri specifična faktora su bila odgovorna za sprečavanje najgoreg scenarija tokom krize u Zalivu.
Saudijska Arabija i UAE pronašle su alternativne puteve za izvoz. Azija, predvođena Kinom, smanjila je kupovinu. A zemlje širom sveta su verovatno povukle oko milijardu barela nafte iz svojih rezervi, uključujući i putem objavljivanja rekordnih zaliha koje je predvodila MEA.
PRILAGOĐAVANJA U KINI SMANJUJU GLOBALNI PRITISAK
Kada je izbio rat, Kina je imala skoro 1,4 milijarde barela nafte u skladištima, prema podacima Američke administracije za energetske informacije. To je bilo više od 1,2 milijarde barela koje su zajedno držale svih 32 članice IEA, uključujući 413 miliona barela Sjedinjenih Država.
Brzo usvajanje električnih vozila u Kini poslednjih godina, zajedno sa fleksibilnošću u proizvodnji nafte i petrohemikalija, takođe je pomoglo, rekao je Ilija Bušuev iz Oksfordskog instituta za energetske studije.
„Oni upravljaju tržištem mnogo bolje nego što je to (Organizacija zemalja izvoznica nafte) ranije činila“, rekao je Bušuev, bivši šef trgovine derivatima u Koch Global Partners.
Prilagođavanja Kine, najvećeg svetskog uvoznika nafte, pomogla su ublažavanju pritiska na globalnu potražnju. A šema IEA za oslobađanje 400 miliona barela rezervi pružila je dodatni prostor za disanje u vreme kada je američki predsednik Donald Tramp više puta izjavljivao da je kraj rata neizbežan.
„Trgovci su uvek zauzimali stav da ovo ne može dugo da traje“, rekao je Nil Atkinson, bivši zvaničnik IEA.
Narativno upravljanje Vašingtona, da dolazi veća ponuda, takođe je učinilo hedž fondove nevoljnim da drže duge pozicije koje se klade na rast cena, primetili su analitičari Sosijete Ženerala.
Potpisivanjem preliminarnog sporazuma o okončanju rata prošlog meseca, došlo je do brzog povratka ka uobičajenom poslovanju.
„Čini se da je tržište odlučilo da je ovaj mirovni sporazum stvaran“, rekao je Atkinson.
IZGUBLJENI BAFER RIZIKUJE DALJE SKOKOVE CENA
U stvarnosti, međutim, malo šta je ostalo kao pre rata.
Čak i dok Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar, Irak i Bahrein nastavljaju proizvodnju i izvoz, u nekim slučajevima će proći godine pre nego što u potpunosti poprave štetu na svojoj energetskoj infrastrukturi koju su izazvali iranski napadi.
Iako cene mogu odražavati očekivanja brzog povratka na nivoe snabdevanja pre rata, podaci o tankerskom saobraćaju kroz Ormuski moreuz govore drugačiju, pesimističniju priču.
I dok vreme ističe na 60-dnevnom primirju između Vašingtona i Teherana, napredak ka konačnom sporazumu o okončanju rata je bolno spor, a ključna pitanja – uključujući sudbinu iranskog nuklearnog programa – još uvek nisu rešena.
U međuvremenu, tu je i ogroman zadatak obnove globalnih zaliha nafte.
Globalna ekonomija je prebrodila šok smanjivajući zalihe rekordnim tempom, prema podacima MEA, iscrpljujući same bafere namenjene zaštiti od kriza snabdevanja.
„To ne znači da ne možemo da funkcionišemo bez njega, već samo znači da bi terminske cene mogle biti sklonije skokovima“, rekao je Bušuev.
Ta vrsta volatilnosti je skupa.
Svako povećanje cena nafte od 5 dolara dodaje otprilike 190 milijardi dolara godišnjih troškova globalnoj ekonomiji, prema Rojtersovim proračunima zasnovanim na potražnji za naftom od 104 miliona barela dnevno.
Dopunjavanje zaliha nafte, nikada jeftino, verovatno je postalo skuplje zbog rata.
Pre sukoba, Evropska centralna banka je procenila cene nafte za period 2027-2028. na 63 do 64 dolara po barelu. To je sada poraslo na prosečnih 65 do 75 dolara, prema izveštaju ECB objavljenom u junu.
Po trenutnim cenama Brenta, verovatno bi koštalo više od 70 milijardi dolara da se zamene rezerve povučene radi ublažavanja gubitka snabdevanja usled rata u Iranu.
Ali dok se to ne uradi, svet funkcioniše bez sigurnosne mreže u okruženju koje je i dalje puno neizvesnosti.
„Tržišta možda potcenjuju rizik od daljih poremećaja u protoku nafte“, rekao je Sol Kavonik, šef istraživanja u kompaniji MST Marquee. „Iran će verovatno nastaviti da pronalazi izgovore da ometa protok kroz moreuz.“