U jednoj demokratskoj zemlji daljinski upravljač trebalo bi da bude najjednostavniji simbol slobode. Gledalac ima pravo da bira šta će gledati, kome će verovati, koji će kanal uključiti, a koji isključiti. Ako mu se neki program ne dopada, ima mogućnost da promeni kanal. To je suština slobode izbora.
Zato se nameće pitanje: zašto se građanima oduzima mogućnost da sami odlučuju šta žele da gledaju?
Sloboda medija ne podrazumeva samo pravo novinara i televizija da emituju program, već i pravo građana da imaju pristup različitim mišljenjima, stavovima i informacijama.
Niko ne bi smeo da ima monopol nad istinom, niti da odlučuje umesto miliona gledalaca šta je za njih prihvatljivo, a šta nije.
Naravno, mediji moraju da poštuju zakon, profesionalne standarde i odgovornost za javno izgovorenu reč.
Jer, ako danas neko odlučuje koji kanal građani ne smeju da gledaju, sutra se može postaviti pitanje ko će odlučivati koje mišljenje smeju da čuju.
Daljinski upravljač je u rukama gledaoca. Neka tako i ostane. Građani nisu deca kojoj treba određivati šta smeju da gledaju i slušaju. Oni imaju pravo da razmišljaju, upoređuju, kritikuju i sami donose zaključke.
Sloboda nije u tome da svi gledamo isti program i mislimo isto. Sloboda je u tome da imamo izbor. Poslednju reč o tome šta će gledati mora da ima gledalac, a ne političar, urednik ili bilo koji centar moći.
Sloboda nije pravo samo onih sa kojima se slažemo
Filozof Džon Stjuart Mil u svom delu „O slobodi“ iz 1859. godine izneo je ideju koja je i danas izuzetno važna: društvo ne sme olako da potiskuje drugačije mišljenje, jer se istina ne utvrđuje zabranom rasprave.
Čak i pogrešno mišljenje može imati značaj, jer nas podstiče da preispitamo sopstvene stavove i bolje razumemo ono u šta verujemo.
Upravo zato sloboda medija ne može da se meri time koliko su nam simpatični određeni novinari, urednici ili televizijske kuće.
Sloboda mora da važi i za one sa kojima se slažemo i za one sa kojima se ne slažemo.
To, naravno, ne znači da mediji mogu da rade bez odgovornosti. Postoje zakoni, profesionalni standardi i pravila koja moraju važiti za sve. Regulatorna tela imaju važnu ulogu u njihovom sprovođenju. Ali sankcije moraju biti zasnovane na dokazima, transparentne i srazmerne prekršaju.
Gledalac nije pasivni primalac informacija
Član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima štiti slobodu izražavanja, uključujući slobodu primanja i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti.
To pravo ne pripada samo novinarima i vlasnicima medija. Ono pripada i građanima.
Zato je važno razumeti da medijska sloboda ima dve strane: pravo onoga ko govori i pravo onoga ko želi da čuje.
Gledalac nije neko ko mora slepo da veruje televiziji. On ima pravo da razmišlja, poredi informacije, prepoznaje manipulaciju i sam donosi zaključke.
Rasprave o odlukama REM-a u Srbiji ponovo su otvorile pitanje granice između legitimne regulacije medija i mogućeg ograničavanja medijskog pluralizma.
Ako je neki televizijski program prekršio zakon, za to mora postojati odgovarajući postupak i obrazložena odluka. Isto pravilo mora važiti za svaki medij, bez obzira na njegovu uređivačku politiku i političke simpatije.
Društvo koje ne dozvoljava da se čuje drugačije mišljenje ne štiti samo istinu, već štiti sopstvenu mogućnost da greši.