Osam diplomata, trideset godina i kriza koja ne prestaje: Šta je OHR zaista postigao u Bosni i Hercegovini.
OHR, Kancelarija visokog predstavnika, osnovana je nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine kao mehanizam međunarodne zajednice za nadzor nad sprovođenjem mira u Bosni i Hercegovini. Kroz tri decenije, osam visokih predstavnika pokušavalo je da stabilizuje zemlju, nameću zakone, smenjuju zvaničnike i grade institucije. Rezultati su, blago rečeno, mešoviti.
Kristijan Šmit podneo je 10. maja ostavku na funkciju osmog visokog predstavnika, nakon skoro pet godina mandata. Njegova ostavka ponovo je pokrenula pitanje koje se periodično vraća u javnost: da li je međunarodna uprava BiH pomogla ili odmogli razvoju te zemlje.
Od Bona do Biltovog nasleđa
Sve je počelo sa Karlom Biltom, bivšim švedskim premijerom koji je bio jedan od ključnih posrednika u mirovnim pregovorima. Međunarodna zajednica verovala je da čovek koji je pomagao da se rat završi može da pomogne i da se mir konsoliduje. Bilt je bio pre svega politički posrednik, bez previše instrumenata prisile.
Pravi zaokret nastao je 1997. godine. Na sastanku u Bonu, Savet za sprovođenje mira dao je OHR-u dalekosežna ovlašćenja: mogućnost da smenjuje zvaničnike i nameće zakone bez saglasnosti domaćih parlamenata. Ta takozvana bonska ovlašćenja transformisala su OHR iz posredničke misije u nešto što kritičari ne oklevaju da nazovu međunarodnim protektoratom.
Vestendorp, Petrič i era nametanja
Španac Karlos Vestendorp bio je prvi koji je bonska ovlašćenja koristio odlučno i brzo. Uveo je jedinstvenu državnu valutu, zastavu, himnu i registarske tablice za vozila, čime je BiH dobila neke od osnovnih simbola državnosti. Smenio je i predsednika Republike Srpske Nikolu Poplašena jer je odbio da imenuje Milorada Dodika za mandatara entitetske vlade.
Austrijski diplomata Volfgang Petrič nastavio je tim kursom. Njegova najznačajnija odluka bila je proglašenje konstitutivnosti sva tri naroda u celoj zemlji, čime su Srbi, Hrvati i Bošnjaci postali ravnopravni kako u Federaciji BiH tako i u Republici Srpskoj. Odluka je bila pravno složena i politički eksplozivna. Posebno je odjeknula među Hrvatima, koji su ostali bez etničke dominacije u delovima Federacije. Nakon izbora 2000. godine, HDZ BiH ostao je van vlasti uprkos velikoj podršci biračkog tela, što je dovelo do proglašenja hrvatske samouprave. Petrič je reagovao smenivši hrvatskog člana Predsedništva BiH Antu Jelavića.
Ešdaun i masovne smene
Britanski diplomata Pedi Ešdaun važi za jednog od najaktivnijih visokih predstavnika. U jednom danu smenio je 59 zvaničnika iz Republike Srpske, uključujući predsednika Narodne skupštine Dragana Kalinića. Obrazloženje je bilo da su ti zvaničnici nastavili da finansijski podržavaju Radovana Karadžića, koji je u to vreme bio u bekstvu od Haškog tribunala. Ešdaunov mandat obeležila je i reforma bezbednosnog sektora i uspostavljanje jedinstvenih oružanih snaga BiH.
Švarc-Šiling i zaokret ka odgovornosti
Nemac Kristijan Švarc-Šiling doneo je drugačiju filozofiju. Umesto nametanja, zalagao se za postepeno smanjenje međunarodnog tutorstva i prebacivanje odgovornosti na domaće aktere. Smatrao je da stalna međunarodna intervencija stvara zavisnost i sprečava razvoj političke kulture u zemlji. Mnogi analitičari smatraju da je bio u pravu, ali da je taj pristup primenjen u pogrešnom trenutku, pre nego što su institucije bile dovoljno stabilne.
Lajčak i blokada institucija
Slovak Miroslav Lajčak suočio se sa hroničnim problemom blokiranja institucija. Nametnuo je izmene poslovnika Saveta ministara i Parlamentarne skupštine kako bi sprečio da jedno entitetsko glasanje može da zaustavi rad cele države. Republika Srpska reagovala je oštro, a Lajčak je napustio funkciju nakon relativno kratkog mandata, otišavši na mesto ministra inostranih poslova Slovačke.
Incko i zabrana negiranja genocida
Austrijanac Valentin Incko proveo je na funkciji visokog predstavnika čak 12 godina, što ga čini rekorderom po dužini mandata. Za to vreme obustavio je primenu Zakona o statusu državne imovine, koji je bio sporan između entiteta. Pred sam kraj mandata, 2021. godine, nametnuo je izmene Krivičnog zakona BiH kojima se uvodi zabrana negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca. Ta odluka izazvala je burne reakcije u Republici Srpskoj i dodatno zaoštrila odnose između entiteta.
Šmit i pitanje legitimiteta
Kristijan Šmit preuzeo je funkciju u avgustu 2021. godine u okolnostima koje su od samog početka bile otežavajuće. Rusija i Kina blokirale su njegovu potvrdu u Savetu bezbednosti UN, što je Republici Srpskoj dalo argument da ga proglasi nelegitimnim. Vlasti RS odbile su svaku saradnju sa njim i nastavile da ga ignorišu kao faktora.
S druge strane, ni u Federaciji BiH nije nailazio na jednoznačnu podršku. Dve njegove odluke posebno su kritikovane: nametanje izmena izbornog zakona na samu izbornu noć 2022. godine i privremena suspenzija Ustava Federacije BiH kako bi bila formirana vlada bez potpisa jednog od potpredsednika Federacije. Kritičari su te poteze ocenili kao prekoračenje ovlašćenja, dok su pristalice tvrdile da je bez intervencije zemlja zapala u potpunu institucionalnu paralizu.
Šta je OHR zapravo promenio
Tri decenije OHR-a ostavile su protivurečno nasleđe. Sa jedne strane, međunarodna uprava sprečila je obnavljanje sukoba, uspostavila zajedničke institucije i simbole državnosti, reformisala bezbednosni sektor i uvela neke ključne zakonske standarde. Sa druge, stvorila je kulturu zavisnosti od spoljnih arbitara, omogućila lokalnim političarima da izbegnu odgovornost prebacujući krivicu na međunarodnu zajednicu i prolongirala rešavanje temeljnih pitanja o uređenju države.
Bosna i Hercegovina danas ne prolazi kroz otvorenu bezbednosnu krizu, ali institucije funkcionišu loše, ekonomski razvoj kasni, a mladi napuštaju zemlju u velikom broju. Izbor devetog visokog predstavnika, oko kojeg se već naziru neslaganja između velikih sila, otvara pitanje da li će OHR nastaviti istim putem ili pokušati nešto suštinski drugačije.