Sve izraženije političke podele, narušeno poverenje među građanima i sve manja spremnost na prihvatanje drugačijeg mišljenja oblikuju društvenu atmosferu u Srbiji.
Političke tenzije sve češće prevazilaze okvire javne debate i prenose se na svakodnevni život, porodične odnose, prijateljstva i položaj mladih u društvu. O uzrocima duboke polarizacije, posledicama političke isključivosti, uticaju društvenih mreža i mogućim pravcima razvoja društvenih prilika u narednom periodu, za Balkan Watch Analitiku govori sociolog Katarina Đukić.

Kako biste jednom rečju opisali trenutnu društvenu klimu u Srbiji? Šta nam ona govori o stanju društva? Da li živimo u društvu koje je postalo izrazito netolerantno prema drugačijem mišljenju?
Jednom rečju, trenutnu društvenu klimu u Srbiji opisala bih kao polarizovanu. Ali mislim da je važno razumeti da polarizacija nije samo pitanje različitih političkih stavova, već mnogo dublji društveni fenomen. Mislim da smo više nego ikada podeljeni na dva sveta između kojih nema nikakvih dodirnih tačaka. Oba sveta imaju potpuno različite predstave u vezi sa onim što se događa u društvu.
Jedna od opasnijih posledica te polarizacije je što je moralna diskvalifikacija ne samo normalizovana nego se nalazi u trendingu, kako u virtuelnom tako i u realnom okruženju. Izrazi koji su se koristili poslednje dve godine kao diskvalifikacija ljudi ne samo drugačijeg stava nego posebno i onih neutralnih, i onih iz Republike Srpske i onih iz naše južne pokrajine i onih sa juga i istoka Srbije; su izrazi koji su se nažalost nametnuli kao poželjni u komunikaciji. Svako ko postavi granicu između sebe i svih tih ostalih „moralno neprihvatljivih“ automatski će biti shvaćen kao pametniji, vredniji i isprvniji. Slične procese uveliko vidimo širom Zapadne Evrope i Sjedinjenih Američkih Država. Reč je o širem fenomenu koji sociolozi nazivaju afektivnom polarizacijom, kada ljudi razvijaju ne samo političko neslaganje već i snažnu emocionalnu odbojnost prema onima koji pripadaju drugom političkom taboru. Svako pluralističko društvo podrazumeva sukob različitih interesa, vrednosti i ideja. To je potpuno normalno, ali ozbiljan je problem ako izgubimo sposobnost da živimo sa tim razlikama, a da jedni drugima ne osporavamo pravo na postojanje, mišljenje i pripadnost istom društvu.
Ako bismo danas izdvojili jednu pojavu koja najviše razara društvo u Srbiji, šta bi to bilo: političke podele, urušeno poverenje ili činjenica da smo prestali da razgovaramo jedni sa drugima?
Nama se desilo da su ljudi koji, kako sami kažu, nikada nisu bili u sferi politike, sada odjednom ušli u sferu politike. I ne samo to, oni ulaze u sferu političkog i kažu vam „ovo nema veze sa politikom i ideologijom, ovo je borba dobra i zla“. Dakle ljudi koji ne znaju puno o politici, daju sebi za pravo da odrede da nešto nije politika nego pitanje morala, a da su naravno oni jedini ispravni reprezenti tog morala. Sve češće primećujem da su upravo oni koji najmanje razumeju političke i društvene procese neretko najglasniji, najisključiviji i najagresivniji u nameri da drugima drže lekcije o tim istim procesima. Čini mi se da nas to trenutno najviše razara. To ponekad ide toliko daleko da se neslaganje sa drugačijim mišljenjem pretvara u javno etiketiranje, društveni progon, pa čak i otvorene pozive na linč neistomišljenika.
Pritom, želim da naglasim da pod neobrazovanošću nikako ne podrazumevam odsustvo formalnog obrazovanja ili fakultetske diplome. Naprotiv, poznajem mnogo ljudi bez visokog obrazovanja koji pokazuju daleko više razumevanja za društvene procese od pojedinaca sa akademskim titulama. Govorim o jednoj vrsti suštinske, političke i društvene neobrazovanosti, odnosno o odsustvu istorijske perspektive.
Problem je što danas veliki broj ljudi formira političke stavove na osnovu nekoliko objava na društvenim mrežama, kratkih video-snimaka ili parola koje se neprestano ponavljaju. Umesto da pokušaju da razumeju istorijske okolnosti, ekonomske interese i šire društvene odnose koji stoje iza određenih događaja, oni prihvataju već pripremljena tumačenja stvarnosti. A onda ta ista tumačenja, bez ozbiljnijeg preispitivanja, nameću kao apsolutne istine.
Kakve posledice ovakva atmosfera ostavlja na mlade ljude? Da li ih podstiče na društveni angažman ili utiče na njih da izgube poverenje u politiku i institucije?
Mislim da je najveći problem što je mladim ljudima danas na leđa stavljena ogromna odgovornost koju oni niti mogu niti treba sami da nose. Kakvu poruku šaljemo mladim ljudima kada ih učimo da su, samim tim što su mladi, moralno superiorniji, pametniji ili sposobniji da razumeju društvo od generacija koje imaju mnogo više životnog iskustva. Ne možete vaspitavati decu tako što ćete ih učiti da je svaki autoritet loš, da su njihovi roditelji neuki, a njihovi profesori relevantni samo ukoliko potvrđuju njihove stavove. Naravno da autoritet ne treba da bude neupitan i da mladi imaju puno pravo da ga kritikuju. Ali postoji ogromna razlika između razvijanja kritičkog mišljenja i vaspitavanja u uverenju da je svako suprotstavljanje autoritetu samo po sebi dokaz inteligencije, hrabrosti i moralne ispravnosti.
Ne mislim da ovakva atmosfera podstiče mlade na istinski društveni angažman. Društveni angažman podrazumeva mnogo više od izlaska na ulicu, političkog svrstavanja ili javnog izražavanja nezadovoljstva. On zahteva prethodni dug period učenja, intelektualnog sazrevanja, sticanja iskustva i razumevanja društvenih odnosa. Da biste menjali društvo, morate najpre razumeti kako ono funkcioniše, koji interesi njime upravljaju, kakve su njegove institucije i kakve posledice određene političke odluke mogu da proizvedu. Bez toga, politička aktivnost lako postaje sama sebi svrha. Akcija bez znanja, iskustva i jasnog razumevanja ciljeva često nije ništa drugo do lupanje glavom u zid. Ona može proizvesti ogromnu energiju i mobilizaciju, ali to ne znači da će proizvesti i pozitivne društvene promene.
Ova veštački napumpana atmosfera zavela je mlade da ni trunku ne veruju domaćim institucijama, ali da zato voze bickle u Strazbur i imaju poverenja u nevladine organizacije i razne strane institucije. Kao da interesi, ucene, pritisci, manipulacije ne postoje nigde osim u državnim institucijama.
Koliko su političke tenzije uzele maha u svakodnevnom životu građana? Da li su porodica, prijateljstva i radno okruženje postali prostori političkih sukoba?
Na ovo pitanje ću odgovoriti krajnje lično. Političke tenzije su uzele toliko maha da danas primećujem kako ljudi koji do juče nisu ni uključivali televizor, niti su pokazivali bilo kakvo interesovanje za politiku, odjednom o politici znaju sve. I ne samo da znaju sve, nego su spremni da sa vama prekinu i višegodišnju komunikaciju ukoliko se usudite da se ne složite sa njihovim stavovima. To je za mene možda i najporaznija karakteristika trenutne društvene atmosfere.
Na društvenim mrežama vlada gotovo neprekidan pritisak da se protiv nečega borite, da se izjasnite, da zauzmete stranu. Svi su, naravno, protiv korupcije, svi su za moral, poštenje i pravdu. Međutim, tu dolazimo do jednog zanimljivog paradoksa. Od gotovo svih tih ljudi iz mog okruženja jedino za sebe pouzdano znam da preko veze nisam dobila ni čokoladu, a kamoli posao. Za sve ostale to ne mogu sa sigurnošću da tvrdim. Ipak, mnogi su danas spremni da drugima drže moralne lekcije.
To je, inače, veoma zanimljiv sociološki fenomen. Kada ljudi objašnjavaju sopstvene postupke, uglavnom su racionalni, puni razumevanja za okolnosti i spremni da pronađu opravdanje. Kada objašnjavaju postupke drugih ili postupke države, naročito političkih neistomišljenika, odjednom postaju beskompromisni moralni arbitri.
Često razmišljam i o tome kako su početkom dvehiljaditih godina ljudi koji su glasali za JUL ili SPS i oni koji su podržavali DOS, uprkos dubokim političkim razlikama, verovatno mogli da sede za istim stolom, razgovaraju i održavaju prijateljstva. Znam to iz priči mojih roditelja. I sve to u vremenu u kojem su materijalni uslovi života bili daleko teži nego danas. Srbija je tada bila ekonomski prazna kuća.
Danas smo ekonomski u neuporedivno boljoj poziciji ali smo kao društvo u međusobnoj komunikaciji ozbiljno podbacili. Kao da smo sa rastom materijalnog standarda izgubili deo sposobnosti da jedni druge saslušamo, razumemo i prihvatimo kao ljude.
Ako se postojeći trendovi nastave, prema vašem predviđanju, kako će društvo u Srbiji izgledati za godinu dana?
Nadam se da će energija koja se u prethodnom periodu u velikoj meri veštački pumpala (kako kroz uticaj stranih službi tako i kroz uticaj medija i mreža), postepeno ispumpavati. Mislim da je dobro što konačno ulazimo u sferu stvarne politike, jer ćemo dečije parole o stručnjacima, poštenju i pravdi morati da zamenimo konkretnim političkim programima, ekonomskim merama i odgovorima na ozbiljna društvena pitanja.
Jedno je zahtevati pravdu, a sasvim drugo objasniti kako ćete organizovati privredu, povećati životni standard, voditi spoljnu politiku ili upravljati državnim institucijama.
A kada dođemo u tu fazu, verujem da nas čeka period ozbiljnog razočaranja. Mnogi će prvi put shvatiti da politička alternativa nije automatski i bolje rešenje, kao i da se složeni društveni problemi ne rešavaju moralnim deklaracijama.
Možda će to razočaranje biti korisno otrežnjenje. Jer tek kada se parole i emocije povuku, možemo početi ozbiljno da razgovaramo o politici.