Istoričar dr Aleksandar Raković gost je nove epizode Balkan Watch podkasta. Raković u razgovoru prelazi put od Herodota i Vizantije do Kraljevine SHS, Crne Gore i budućnosti srpskog naroda. Glavna nit razgovora je pitanje kako se gradi, a kako briše nečiji identitet.
Raković je naučni savetnik Instituta za noviju istoriju Srbije. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a bavi se istorijom Irske, jugoslovenskim rokenrolom i odnosom vere i identiteta.
Od časopisa Galaksija do istorije
Raković kaže da ga je ljubav prema prošlosti vukla od detinjstva. Otac mu je kupovao naučnopopularni časopis Galaksija, koji je pisao o arheologiji, istoriji i svemiru.
Interesovanje su produbili stripovi o Marti Misteriji i filmovi o Indijani Džounsu. Kaže da se dugo dvoumio između arheologije i istorije, ali je danas siguran da je dobro izabrao.
Posebno ga je opčinio Herodot. Kao primer njegovog pripovedanja navodi priču o Jeleni Trojanskoj: da li je oteta ili je sama pobegla.
Raković podseća da mnogi koji letuju u Bodrumu ne znaju da je to antički Halikarnas, Herodotovo rodno mesto. Slično je i sa Istanbulom, koji retko ko doživljava kao Carigrad, hrišćansku prestonicu grčkog sveta.
Raković o Aja Sofiji i poslednjem vizantijskom caru
Raković se osvrće na lik Konstantina XI Dragaša, poslednjeg vizantijskog cara. Njegovo telo nikada nije pronađeno pod zidinama Carigrada. Po grčkom verovanju, kaže Raković, car će se vratiti i Carigrad će ponovo biti pravoslavni.
Govoreći o ponovnom pretvaranju Aja Sofije u džamiju, Raković ocenjuje da Grčka nije imala snage da je zaštiti. Evropska unija se, po njegovim rečima, za to nije mnogo zanimala.
Raković tvrdi da je Rusija mogla da utiče na Erdogana. Kao razlog navodi da su Rusi, prema njegovim rečima, Erdogana upozorili na pokušaj puča. Ipak, smatra da Moskva nije htela da se meša zbog odnosa sa Carigradskom patrijaršijom posle njene intervencije u Kijevu.
Aja Sofiju je posetio više puta, poslednji put ove godine. Kaže da žene sada moraju da uđu potpuno pokrivene, a odeću na ulazu proverava turska policija.
Islam na Balkanu i u Zapadnoj Evropi
Raković podseća da je Bosna i Hercegovina u vreme njegovog odrastanja bila potpuno sekularna. Danas se, kaže, vide ljudi čije odevanje pokazuje drugačije versko opredeljenje.
Taj uticaj, prema njegovim rečima, ne dolazi samo iz Turske. Raković ga vezuje za kadrove školovane na univerzitetima Arapskog poluostrva i za uticaj vehabijskog tumačenja islama.
Ističe da je islam široka civilizacija. Kao suprotan primer navodi indonežanski islam Nusantara, koji opisuje kao veoma tolerantan.
Raković smatra da Srbi nemaju problem sa islamom, jer sa muslimanima žive pet vekova. Za Zapadnu Evropu je to, kako kaže, novo iskustvo, a tamošnje elite snose veliki deo odgovornosti za napetosti.
Srbi i Irci, telegram koji nije stigao u Dablin
Raković je magistrirao na temi jugoslovenske javnosti i irske revolucije. Kaže da su sličnosti Srba i Iraca često prenaglašene, ali da veza zaista postoji.
Irci su se, po njegovim rečima, u borbi protiv Engleza ugledali na Srbiju. Patrik Pirs, jedan od vođa irske revolucije, pitao je zašto je Srbima dozvoljeno ono što Ircima nije.
Raković navodi da su se kasnije hrvatski nacionalisti ugledali na Irsku republikansku armiju u borbi protiv Beograda.
Tokom istraživanja u Londonskom arhivu otkrio je zanimljiv dokument. Ante Trumbić je Eamonu de Valeri poslao telegram čestitke posle irskog rata za nezavisnost. Prema Rakovićevim rečima, vlasti Kraljevine SHS nisu dozvolile da telegram stigne do Dablina.
Kako je nastala Kraljevina SHS
Raković kaže da je stvaranje jugoslovenske države bilo ratni cilj Kraljevine Srbije, formulisan Niškom deklaracijom. Međunarodni kontekst je 1918. bio povoljan, što je, po njegovoj oceni, retkost.
Ključno je bilo, kaže, što više nije postojala carska Rusija. Zapad se zato nije plašio da će srpska država na Jadranu biti ruski eksponent.
Kraljevina SHS je, po njegovim rečima, bila deo „sanitarnog kordona“ prema Sovjetskom Savezu. Primila je bele Ruse i omogućila paralelnu jerarhiju Ruske crkve na svojoj teritoriji.
Raković tvrdi da su u međunarodnom pravu Kraljevina Srbija i Kraljevina SHS bile ista država. Srbija je, kako kaže, samo pomerila granice ka zapadu i dobila višeetnički karakter.
Rokenrol u Jugoslaviji i Grčkoj
Raković je autor nagrađene knjige „Rokenrol u Jugoslaviji 1956–1968“. U podkastu poredi dva bliska pravoslavna naroda sa potpuno različitim kulturnim razvojem.
U Grčkoj, kojom je jedno vreme vladala hunta, rokenrol je smatran nepoželjnim. U Jugoslaviji je, naprotiv, postao poželjan način života. Zato Srbi, kaže Raković, imaju veliko rokenrol iskustvo koje Grci nemaju.
Raković o jeziku, veri i podeli Srba
Raković tvrdi da na Balkanu jezik nije povezivao narode, već vera. Zato smatra da je ideja jugoslovenskog jedinstva po uzoru na Italiju i Nemačku bila zabluda.
Prema njegovim rečima, ilirski pokret uzeo je štokavicu za hrvatski književni jezik umesto kajkavštine. Cilj je, kaže, bio da se u hrvatski identitet uključi što više ljudi.
U socijalističkoj Jugoslaviji Srbi su, po Rakovićevoj oceni, podeljeni na više nacija i šest republika. Pominje i srpska sela u Beloj krajini u Sloveniji.
Raković nabraja i šta je Srbija izgubila: Baranju, izlaz na Dravu i izlaz na more. Podseća da su knjaz Danilo, kralj Nikola i kralj Aleksandar obalu od Rta Oštro do Bara nazivali „srpsko more“.
Raković se seća i jednog događaja iz 1910. Tada je prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević putovao na krunisanje svog dede, kralja Nikole. Kada je brodom isplovio iz Splita, katolici Dalmatinci su na obali palili baklje u njegovu čast.
„Nikome od njih ne treba stavljati teret. Niko ne može preskočiti svoje vreme“, kaže Raković o tadašnjoj srpskoj eliti.
Hrvatski nacionalni identitet
Raković smatra da su se Hrvati kao nacija u punom smislu konstituisali tokom Drugog svetskog rata, preko NDH. Govoreći o pozdravu „Za dom spremni“, rekao je da je on u Hrvatskoj legalizovan.
Ta tvrdnja zahteva kontekst. Hrvatski sudovi upotrebu tog pozdrava na javnom mestu u brojnim odlukama kažnjavaju kao ponašanje kojim se ugrožava javni red i mir. Izuzetak je presuda po kojoj izvođenje pesme „Bojna Čavoglave“ u izvornom obliku, kada je izvodi njen autor, nije prekršaj. Istovremeno, deo hrvatskih zvaničnika, među njima premijer i predsednik Sabora, tvrdio je da je reč o legitimnom obliku govora.
Raković navodi da su mnogi hrvatski ideolozi bili različitog porekla. Pominje Antu Starčevića, Ivu Pilara, Milana Šuflaja, porodicu Frank i Franju Tuđmana. Hrvatsku integraciju različitih grupa u jedan identitet opisuje kao disciplinovan proces, uz snažnu ulogu Katoličke crkve.
Crna Gora i Litije
Raković kaže da su se od Srba najpre odvojili rubni delovi naroda, a zatim i centralni, za šta kao primer navodi Crnu Goru. Litije iz 2019. i 2020. ocenjuje kao vrhunac srpske nacionalne ideje u 21. veku.
Po njegovim rečima, Litije su bile srpska pobuna, sa srpskim zastavama i pesmama, a ne samo građanski protest protiv DPS-a. Ipak, smatra da ta pobeda nije do kraja iskorišćena, jer energiju Litija danas ne nose ni politička ni crkvena elita.
Raković ističe da Crna Gora jednako kao Srbija predstavlja istorijsku srpsku državu. Srbiju je smatrao superiornijom zbog parlamentarnog uređenja, dok je Crna Gora bila plemensko društvo.
Pravoslavlje i pravo na sećanje
Najjači deo razgovora odnosi se na vizantijsko nasleđe Italije. Raković podseća da su Sicilija i južna Italija vekovima bile pravoslavne, a Ravena deo Vizantijskog carstva.
U Palermu je boravio u oktobru. Kaže da na tablama uz crkve Martorana, Monreale, Čefalu i Kapela Palatina piše da su to dela arabo-normanske civilizacije.
„Kada neko izgubi pravoslavnu veru, on gubi pravo na sećanje“, rekao je Raković.
Ravenu izdvaja kao čudesan primer koji nije u prvom planu italijanske turističke ponude. Najbolji vizantijski mozaici, kaže, sačuvani su upravo na italijanskom tlu, dok ih je u Carigradu i Solunu ostalo malo.
Raković smatra da se sličan proces potiskivanja pravoslavlja nastavio prema Srbima u Dalmaciji, BiH, Crnoj Gori i Albaniji. Navodi i Šuflajevu ideju o „bedemu protiv svetosavlja“ od Dalmacije do Albanije.
Raković iznosi i ocenu da je pravoslavnima lakše da žive sa muslimanima nego sa rimokatolicima. Kao primer navodi Grke iz Male Azije, koji su sačuvali identitet tri hiljade godina, za razliku od pravoslavnih u Italiji.
Govoreći o Kosovu i Metohiji, Raković tvrdi da Rimokatolička crkva intelektualno dominira kosovskom scenom. Izražava bojazan da bi jednog dana mogla da polaže pravo na srpske srednjovekovne crkve.
Raković rat Rusije u Ukrajini, koji Moskva naziva specijalnom vojnom operacijom, vidi kao odgovor na isti obrazac pritiska na pravoslavne narode.
Budućnost srpskog naroda
Raković smatra da je potrebno jačati svest o Srbima kao jedinstvenom narodu. Fokus stavlja na Srbiju, Republiku Srpsku i Crnu Goru, koje bi, kako kaže, u budućnosti mogle biti jedna država, i to demokratskim sredstvima.
Kao argument navodi 1915. i 1918. godinu. Srbija je 1915. bila pregažena, a tri godine kasnije njena vojska je stigla do Alpa. Kod Klagenfurta, podseća, postoji obelisk koji na nemačkom obeležava dokle je stigla srpska konjica.
„Ono što deluje nemoguće danas i što je delovalo nemoguće 1915. i 1918. je bilo moguće“, kaže Raković.
Smatra svojom zaslugom što je ideju srpskog ujedinjenja uveo u akademski mejnstrim. Ocenjuje i da bez predsednika Aleksandra Vučića ne bi bilo prostora da se ta ideja čuje u javnosti.
Poziva na konsenzus nacionalno orijentisanih ljudi, bez međusobnih sujeta i provincijalizma.
Nove knjige i razlika između Istoka i Zapada
Raković je pri kraju drugog toma istorije jugoslovenskog rokenrola. Koautor je monografije „80 godina Crvene zvezde“, a priprema i samostalnu knjigu o klubu.
Planira i knjigu o pravoslavnoj civilizaciji. Ističe da su i pravoslavna i zapadna civilizacija evropske, ali da ih razlikuje odnos prema sabornosti i individualnosti.
Razgovor završava mišlju grčkog teologa Georgiosa Metalinosa.
„Zapadni čovek žrtvuje druge za sebe, a pravoslavni čovek žrtvuje sebe za druge“, citirao je Raković.
Celu epizodu Balkan Watch podkasta pogledajte na našem YouTube kanalu.